Recenzent prof. dr. sci. Rudolf Emert je naglasio kako je i on pustaraš, budući da je pohađao osnovnu školu u Mirkovcu i da je bio dugogodišnji zaposlenik "Belja", zadužen za sektor mehanizacije, prije nego što je prešao raditi na Poljoprivredni fakultet Osijek, te je stoga emotivno jako vezan uz tu pustaru i ljude koji su nekad živjeli i još žive na njoj. Gospodin Emert je naglasio kako knjiga "Umiru li naše pustare" ima veliki značaj jer u obliku esejizirane povijesti bilježi i sadrži brojne dokumente o nekadašnjem životu na baranjskim pustarama. Kako bi se pustare i nekadašnji pustaraški život sačuvali od zaborava, potrebno je izgraditi muzej baranjskih pustara, a ova knjiga je kamen temeljac za to jer povijest pamti samo ono što je zapisano.
Kako vratiti život pustarama?
Nakon predstavljanja knjige, brojnoj publici se obratila Lidija Dabić, voditeljica Ureda LAG-a Baranja, prezentacijom "Kako vratiti život pustarama uz korištenje sredstava EU". U svojoj prezentaciji ona je nazočne ukratko upoznala s dosadašnjim radom LAG-a Baranja te s aktivnostima koje predstoje u sljedećem kratkoročnom razdoblju, osvrnuvši se posebno na Mjeru 19. – LEADER iz Programa ruralnog razvoja RH za razdoblje 2014.-2020. godine i potrebu izrade nove lokalne razvojne strategije Baranje, u kojoj ima mjesta za obnovu života na pustarama uz korištenje sredstava iz EU-fondova.
Vjesnici kapitalističke proizvodnje
Pustare su kao posebne proizvodne gospodarsko-socijalne zajednice na području Baranje organizirane krajem 19. stoljeća kao vjesnici kapitalističkog načina proizvodnje u sklopu Beljskog gazdinstva, a primarna im je svrha bila ratarska i stočarska proizvodnja. Ta planski izgrađena beljska naselja, majurski salaši ili pustare, organizirani su kao proizvodna gazdinstva, uz proizvodnu zadaću koja se odvijala unutar gospodarskih dvorišta i radionica. Pustare su imale razvijenu socijalnu infrastrukturu (školu, trgovinu, ambulantu, dom kulture, upravnu zgradu, stan za upravitelja imanja te stanove za radnike), tako da su bile razvojne jedinice na području Baranje, zbog čega riječ pustaraš i danas ima pozitivnu konotaciju.
Uskotračna pruga
Pustare su međusobno bile prometno povezane pa je u razdoblju od 1906. do 1915. izgrađena prva uskotračna beljska pruga, koja je povezivala pustare Zeleno Polje – (Beli Manastir) –Brestovac – Jasenovac – Mirkovac – Sokolovac – Zlatna Greda – pristanište Kazuk na Dunavu, gdje je Beli Manastir bio središte industrijske proizvodnje jer su u njemu već tada izgrađeni paromlin (1908), tvornica šećera (1911) i mljekara (1915). Iz toga razdoblja na baranjskim pustarama ostala je vrijedna industrijska baština.
Ekoturizmom do revitalizacije
Početkom 60. godina dvadesetog stoljeća počinje proces iseljavanja s baranjskih pustara i kvaliteta života u njima opada. Kako baranjske pustare ne bi potpuno nestale, pozitivni primjeri s područja Europske Unije, kao i domaći primjer pustare Zlatna Greda, pokazuju kako se korištenjem sredstava iz fondova EU pustarama može udahnuti novi život kroz obnovu i stavljanje u funkciju postojeće industrijske baštine. Obnova baranjskih pustara kao ekoturističkih destinacija samo je jedan od modela revitalizacije tih posebnih i vrijednih prostornih jedinica na području Baranje. To je dugotrajan proces, koji je LAG Baranja spreman podržati u skladu sa svojim mogućnostima kroz novu strategiju razvoja, pri čemu je najvažnije riješiti vlasničke odnose.
